Pozitivna energija

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova – to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja – poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način… Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena… Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz… I zato mu kažem: Budi!

Ostavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

To Top