Hrabrost življenja: Odvažnosti da živimo punim plućima

Kad poželimo da lijepa situacija potraje vječno ili pak kad se bojimo da ona tužna nikad neće proći, na scenu stupaju naša iskustva iz djetinjstva, kada nisamo znali za vrijeme i živjeli smo u trenutku.

Odakle nam ideja da nešto može vječno trajati?

Jeste li kad poželjeli da nešto potraje vječno? Neki romantičan trenutak s partnerom? Trenutak odmora na stijeni pokraj mora? Ili neki običan, gradski trenutak u kojem sjedite na terasi kafića i sve vam se, bez jasnog razloga, čini tako dobrim i skladno posloženim?

A jeste li se kad prepali da će vječno potrajati neko neugodno stanje? Recimo, tuga ili depresija? Je li vam se dogodilo da pomislite kako ćete, ako dopustite da vas prevladaju neugodni osjećaji, u njima zauvijek ostati?

Što je taj osjećaj ili dojam vječnosti koji nam se čini tako realnim, a ipak svaki put prođe? Zbog čega smo skloni vjerovati da je ugodna vječnost „ono pravo“ iako nam na kraju uvijek ostanu upravo suprotni osjećaji – razočaranje, tuga ili bol, jer „to pravo“ ipak ne potraje vječno? Otkud nam uopće ideja da nešto može vječno trajati?

Vječni paradoks

Osjećaj ili dojam vječnosti zapravo je paradoksalan. Kada je riječ o „ugodnoj vječnosti“, postoji želja za zadržavanjem trenutka koji kao da ima klicu vječnosti, a opet, to nije želja da trenutak ostane statičan, nepromijenjen, jer bi samim time postao dosadan i mrtav. Zapravo, čovjek želi ostati u tom stanju ugode što god se izvana događalo, što je opet paradoksalno jer podrazumijeva svojevrsnu neosjetljivost. Ako vam je stalno ugodno i dobro, vaša reakcija na neku tragediju (primjerice, na smrt prijateljičine majke ili oca) otprilike će se svesti na: “Ma ne brini se, samo trebaš biti u stanju u kakvom sam ja pa ti to uopće neće biti strašno jer ćeš sve otvoreno prihvaćati upravo takvo kakvo jest.“

Težnja vječnom stanju ugode, koja čini srž new age filozofije, zapravo je isto što i težnja kršćanskom raju, samo što je taj raj u ovoj verziji dostupniji – ne dolazi u zagrobnom svijetu, nego je uhvatljiv sada i ovdje, samo trebamo „podesiti sebe“. Međutim, to se na kraju svodi na isto jer je kršćanski raj nagrada za služenje i trpljenje u ovom životu, a raj new agea nagrada za uspješno „podešavanje sebe“ koje redovito završava upravo u suprotnom –razočaranju jer „podešavanje“ nije uspjelo.

Dječja vječnost

Kada smo bili djeca, bili smo uronjeni u trenutak, nismo mjerili vrijeme niti smo znali „gledati na sat“. Vječnost je upravo to – bezvremenost, trenutak u kojem je došlo do svojevrsne poplave pa se on opružio preko svojih granica, preko naučenih umnih pregrada koje nazivamo sekundama, minutama i satima. To „pregrađeno vrijeme“ usvojili smo tek sa sedam ili osam godina, kad smo stekli moć apstraktnog mišljenja.
Dakle, u doba polaska u školu lagano smo počeli izlaziti iz „stanja vječnosti“ u kojem su nas majka ili otac stalno podsjećali da je dosta igre, jer je prošlo toliko i toliko vremena, i počeli smo stjecati vlastitu ideju o tome koliko traje sekunda, minuta, sat, tjedan ili mjesec. Malo-pomalo vrijeme je počelo dobivati okvire i oni su počeli istiskivati osjećaj ili dojam vječnosti iz naše svijesti.

Međutim, sjećanje je ostalo. A kod većine ljudi ostala je i težnja za ponovnim iskustvom rajskog stanja bezvremenosti, u kojem je trenutak ugode beskrajan i zato se u njemu moguće sasvim opustiti.

Hrabrost življenja

Kad god se u nama probudi osjećaj ili dojam vječnosti, bez obzira na to je li riječ o ugodnom, „rajskom“ stanju za koje želimo da nas uvijek zadrži u visinama ili o neugodnom „paklenom“ stanju, za koje se bojimo da će nas zauvijek zadržati na dnu, to je znak da se probudio dio dječjeg svijeta, dio dječjeg iskustva. I ugodna i neugodna stanja u toj su dobi trajala „vječno“ jer je to bila jedina vremenska kategorija koju smo poznavali.

Znači li to da se odrasla osoba mora pozdraviti s preplavljujućom ugodom trenutka? Znači li to da biti odrastao znači odustati od „dječjih iluzija“ i čvrsto se uhvatiti mentalnih ladica izmjerenog vremena? Ne. Ono od čega se treba oprostiti vjera je da će taj trenutak zaista vječno potrajati. Međutim, i to je svojevrstan paradoks. Kako se sasvim prepustiti ugodi trenutka sa sviješću o tome da će to stanje prije ili kasnije prestati? Kako se sasvim prepustiti nekome ili nečemu što nije savršeno, apsolutno, vječno?

Baš u tome jest hrabrost življenja – u odvažnosti da živimo punim plućima usprkos činjenici da svaki život završava smrću. U odvažnosti da u ugodan trenutak uronimo i doživimo ga u njegovoj punini usprkos činjenici da će završiti. Baš kao što mogućnost prepuštanja voljenoj osobi (premda ona nije savršena) čini temelj zdravog, realnog partnerstva, tako i mogućnost prepuštanja trenutku ugode (iako on neće potrajati vječno) čini temelj zdravog, realnog uživanja u životu. Znači, kad vam se dogodi preplavljujući osjećaj ljepote, upijte ga baš zato što neće potrajati zauvijek. A kad vam se dogodi velika tuga ili razočaranje, ne bojte se – neće potrajati vječno. Proći će.