Dvije vrste sreće!!

Postoje dvije vrste sreće.

Jedna počne rano, sva je od mladosti i rasipa se u obilju. Ona se sama sebi podrazumjeva, lakomislena je. Vjeruje da će trajati vječno i najuverljivija je prije nego što upozna teškoće. Kasnije kada dođe, uvijek za sobom na debelom lancu vuče strah. Neki ljudi ovu sreću nikada ne dožive. Neki kroz život upoznaju samo nju i doživljavaju je kao varljivog, nepouzdanog i ćudljivog gosta jer nikada ne znaju kada će doći, ni kada će otići. Druga sreća dolazi mnogo kasnije, kada teškoće prođu. Stiče se polako, mjeri na grame i čuva se svako zrno. Ne zavisi od trenutka, ona je sama trenutak koji sam za sebe uvijek ostaje i ništa je iz njega ne može pomjeriti. Satkana je od iskustava, glancana je nedaćama, često osuđena od strane neupućenih. I nju neki ljudi nikada ne dožive. A opet, neko doživi samo nju.

Ima ljudi koji upoznaju obje. Rijetki su. Između ove dvije sreće, sem imena, malo je zajedničkog. Prva je ushićenje, druga tihovanje. Prva se plaši teškoća, druga je izrasla na njima i ne mogu joj ništa. Prva ima godine ispred sebe koje velikodušno dijeli prolaznicima. Druga je oprezna jer je najviše vremena iza nje, a ono što je preostalo poklanja samo onima koji su utkani u nju.  I hrabra, jer ne dopušta prisustvo onima koji je ugrožavaju.

Prva je shvaćena, druga često nije.

Prvoj se lako prašta, drugoj lako zamjera.

Prva je okolnost, druga je izbor.