Horion Bosna: “Okamenjeni svatovi”

. . . .

Kakvi svatovi?

Okamenjeni svatovi. Zar ne vidish tim svojim shkolovanim ochima i mlade medju njima?

Vidim dva bijela kamena.

Stara je to pricha, ohrdana, nagrizhena, kao stara fotografija koja je dugo stajala u nevremenu ljudskog sjec'anja. Skoro da se vishe i ne vide prilike na njoj. Ispralo ih (ne)vrijeme. Samo je stari stostogodishnji Dedo mogao u toj zamagljenoj, iskrzanoj i gotovo razbucanoj slici prepoznati nekadashnje ljude i njihove sudbine u okamenjenim svatovima pored puta.

Pa ti si Dedo zhiva knjiga.

Jedva zhiva, Kasime. Josh malo i ja c'u ponijeti sve svoje sa sobom i poc'i na put za ostalima.

Morac’emo te nekako okamenit. Shteta je da sve svoje priche ponesesh sa sobom.

Jes, vala. Priche nisu samo moje. One su svachije i svak u njima poneshto svoje nadje, poneko neshto i doda, izmisli i poturi, ko kukavica jaje, da bi bar u prichi ostalo neshto njegovo iza njega

. . . .

Nekropola stećaka Maculje kod Novog Travnika sigurno nije najpoznatija, ali je, po tvrdnjama mnogih, jedna od najljepših u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Od Novog Travnika udaljena je 20 km i nalazi se na putu Novi Travnik – Gornji Vakuf. O ovoj nekropoli je, putujući ovim krajevima, pisao i Muhamed Kreševljaković. Nekropolu je opisao kao jednu od najljepših u BiH

Širom Bosne i Hercegovine nalaze se tragovi prijašnjih naroda i predstavljaju bogato kulturno-historijsko naslijeđe te svjedoče o prošlim vremenima. Jedan od tih tragova svakako su stećci, kameni nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka, koji su ujedno i jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Za mnoge nekrople stećaka se zna, a mnogi su skriveni i razbacani po surovim i gotovo nepristupačnim dijelovima, a za neke pak znaju samo rijetki.

Nekropola stećaka Maculje kod Novog Travnika sigurno nije najpoznatija, ali je, po tvrdnjama mnogih, jedna od najljepših u cijeloj Bosni i Hercegovini. Od Novog Travnika je udaljena 20 km i nalazi se na putu Novi Travnik – Gornji Vakuf.

Razne dileme

O ovoj nekropoli je, putujući ovim krajevima, pisao i Muhamed Kreševljaković. I on je nekropolu Maculje okarakterizirao kao jednu od najljepših u BiH. Zapisao je da se nekropola sastoji od 101 stećka i 16 križeva izgrađenih od krečnjaka i poredanih u redove.

Stećci su bogati raznim ukrasima. Na njima se pojavljuju jabuke ili okrugla ispupčenja koja predstavljaju vrstu vojnog reda – topdžije. Također se često pojavljuju rozete, ljudski likovi s raširenim rukama, križevi i polumjesec. Kreševljaković navodi da rozete vjerovatno označavaju simbol Božanstva Sunca tj. Života, dok se za ljudski lik s raširenim rukama može pretpostaviti, iako teško, kaže Kreševljaković, da je simbol neprirodne smrti ili žrtvovanja za domovinu.

Širi predio oko stećaka je planinski, jedino se oni nalaze na prostranoj ravnici. Očito je da su ljudi tog vremena birali mjesto na kojem će ostaviti tragove svoga postojanja.

Kao i oko drugih stećaka, i oko ovih se vode dileme o pitanju njihova porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave koje su na njima uklesane.

Dvije legende

Domaće stanovništvo o njima malo zna. Rijetki su oni koji će ispričati i izvorne legende o njima. Naime, u narodu je nekropola Maculje poznata i kao “Kameni svatovi”. Kružilo je nekoliko legendi, ali su vremenom izblijedile i umrle zajedno s prijašnjim seljanima. No, ostale su dvije koje se još mogu čuti od onih koji ih brižno čuvaju i koriste svaku priliku da ih nekome ispričaju.

Jedna, poznatija, kaže da je ovaj prostor i prije dolaska Rimljana bio naseljen i da se upravo za tadašnje stanovnike veže sljedeća priča:

Krenuli svatovi iz veoma udaljenog mjesta po nevjestu. Nakon dugog hoda, odlučili su se odmoriti na mjestu gdje su današnji stećci. Vrijeme je bilo toliko hladno da su se tu skamenili, pa su ti spomenici nastali upravo tada, na tom mjestu, u znak sjećanja na njih. Poslije toga, priča dalje govori, nastale su velike studeni i zime da su se ljudi s ovog prostora počeli iseljavati.

Druga, manje poznata legenda pripovijeda također o svatovima koji su se u ovo mjesto uputili po nevjestu. Njena majka se nije slagala s udajom kćerke, pa kad su se svatovi približili, klela ih je da se više nikada ne pomaknu i da se pretvore u kamen. U tome je i uspjela, a stećci, kažu priče, svjedok su tih događaja.

Bilo kako bilo jedno je sigurno. Stećci su danas jedan od najupečatljivijih materijalnih simbola vremena od 13. do kraja 15. stoljeća, i treba uložiti sve napore da bi ovo vrijedno blago, kao i legende o njima, bilo sačuvano, i da ih zub vremena i ljudski nehat ne bi dalje nagrizali i uništavali.

Izvor: NovoVrijeme.ba