I mišlju i riječju i svojim životom poručujem: budite ljudi, volite ljude, vjerujte u dobro i dobrotu : Nura Bazdulj Hubijar

Svaki dan donosi nešto novo, i svakoga dana trebamo da koračamo naprijed, ostvarujemo svoje ciljeve, a naš cilj je uljepšati svaki dan. Onoliko koliko je u našoj moći. Potrebno je naći tu malu notu koja će pokrenuti ritam u vama. Tako je i knjiga Nure Bazdulj Hubijar pokrenuta tu notu u meni. Željela sam da posvetimo par redaka i njoj. Ona to zaslužuje. I tako, sva ushićena , ispriča joj o čemu se radi. Pristade, bez pola riječi. Da Vam budem iskrena nisam ni sumnjala. Nisam je željela ograničavati, željelela sam da to bude istkano, i posebno po sebi. Kao i svaki njen tekst:

Rođena sam 20. augusta 1951. u malenom selu Mrenovići kod Foče. Selu koga više nema ni u stvarnosti, ni na kartama. Ja sam čovjek bez zavičaja. Kako Ujević kaza „za pokop nije, za zemlju nije/cvijet što nema korjena“. 1954. moji su preselili u Sarajevo gdje sam završila osnovnu, srednju školu i Medicinski fakultet. Sa 24 godine bila sam ljekar i u potrazi za poslom našla se u Travniku. Tu sam osnovala porodicu i ostala.

Počela sam pisati kao osmoškolka i redovno za literarne radove na općiskim i međuopćinskim takmičenjima osvajala prve nagrade. Sa simpatijom se sjećam zgodice sa sata tadašnjeg S-H u Medicinskoj školi. U pismenoj zadaći sam napisala otprilike – „Sunce se primicalo zenitu nalik na neku džinovsku naranču.“ Moja profesorica Sosa je ušla u razred čisto sablasnuta, stala iza katedre, raširila svoje malene oči i nekoliko puta ponovila: “ Ta moljim vas, ta moljim vas, ta nećete vjerovat. Hubijarevoj sunce liči na naranču.“ I zviznula mi jedincu.

Pisanje ne doživljavam kao posao ni kao obavezu, to je naprosto moja poteba. Svaki čovjek naprosto mora imati način pražnjenja svega onoga što se kamara u duši, i lijepo i nelijepog. Moje pražnjenje je u pisanju. Ne iziskuje mi nikakav napor, naprotiv, odmara me i liječi. Nikad nisam bila ambiciozna osoba, nisam pisala niti pišem da budem „neko“, ja sam čovjek i to mi je posve dovoljno. Moji junaci su uglavnom oblikovani prema stvarnim ljudima. Veoma pažljivo promatram i slušam ljude koje susrećem namjerno ili posve slučajno a to dvoje je za pisanje, bar kad sam ja u pitanju, veoma bitno. Zapravo su u krivu oni koji vjeruju da mašta može dati više nego život sam. Posao koji radim je posao ljekara. To je divan posao ako se radi časno. Nažalost, u danješnje vrijeme došlo je do devalvacije svih vrijednosti i svih profesija pa i medicine i zdravstvenih radnika. Medicina nije bio moj izbor, upisala sam ju da bih ispunila želju rahmetli oca. Ali, nisam se pokajala. Nema ništa ljepše nego pomoći nekom ko boluje makar samo lijepom riječju. One za svakog i od svakog imaju ljekovit učinak, a osobito ako im ih uputi ljekar.

Usput, želim reći i ovo. Kad sam bila u Zagrebu u povodu dodjele bitne književne nagrade, na Idex.h je neki mladi čovjek napisao kako se raduje mojoj nagradi i upućuje mi čestitke i zahvalnost jer sam mu osamdesetih godina spasila život. On se toga ne sjeća, pričali mu roditelji. Imam isprintan taj tekstić i znači mi više od svih mojih knjiga, nagrada i priznanja.. Šta je to, šta su sve knjige ovaga svijeta u poređenju sa ljudskim životom?

Dosta sam pisala za djecu i mlade. Zato što smatram da su to zapravo presudni periodi za formiranje ličnosti. Da bi se čovjek zdravo oblikovao potrebna je, ne, rekla bih neophodna mu je ljubav osobito u djetinjem dobu. Puno ljubavi, pažnje, osjećaja da je željeno, zaštićeno, sigurno…. Bez toga ostaju traume koje nužno ne moraju značiti zastranjivanje, ali najčešće bude baš tako. Nažalost. Takva djeca nerijetko bivaju frustrirani, nesretni, pa i zli ljudi. A što je osobito žalosno, najveći doprinos tomu su dali oni koji su ih trebali najviše voljeti. A nisu. Ili to nisu znali pokazati. To su i teme mojih štiva za njih.

Napisala sam nekoliko antiratnih romana. Rat je ludilo, rat je bezumlje, niti u jednom ratu nema pobjednika, svi su u krajnjem gubitnici. Prosto sam ih MORALA napisati. Više je razloga za to. Recimo, ni do danas nisam prihvatila gorku istinu da su Bosanci ubijali Bosance. Da su ubijana djeca. Da su postojali logori. Da su zločini bili toliko surovi. Da su mnoga djeca ostala bez roditelja, roditelji bez djece, sestre bez braće… i sve druge kombinacje. U ime čega? Postoji li uopće cilj koji opravdava svako sredstvo, u ime koga je sve dopustivo?

S druge strane, na osobnom planu sam doživjela teške gubitke. Oko dvadesetoro moje rodbine je ubijeno na najbrutalniji način, zaklali su ih neki ljudi koji su zaboravili da su ljudi, ubili su mi majku, srećom ne na tako okrutan način, ubio ju je geler granate. Na dan njene pogibije mi se učinilo kako se neko zrnce normalnosti otkida, da će se zakotrljati pred mojim očima… Nije se otkinulo jer sam istoga dana počela „izbacivati“ iz sebe bol, tugu, jad i čemer. Tako je nastao roman “Ljubav je sihirbaz, babo“, kao da sam ga vlastitom krvlju pisala. Čak ni tada, a bila je istom 93. godina, u romanu inspiriranom užasnim gubitkom, nema niti jedne jedine riječi koja bi se mogla kvalificirati kao želja za osvetom ili mržnja. Zato što ja uistinu ni ne znam takav osjećaj. Na moju sreću!

Svu svoju energiju, znanje, ljubav, baš sve stavljam u „funciju“ dokazivanja da su svi ljudi braća. I još uvijek živim u uvjerenju da ćemo jednom ponovo živjeti u ljubavi, razumijevanju, povjerenju, ne u toleranciji. Ne želim živjeti u toleranciji s „drugima“, ja živim u ljubavi s njima.