Muhamed Ljuša: “Imamo mi još naših nana, majki i sestara koje znaju heklati, kerati, vesti…”

Muhamed Ljuša, koji ima kazasku radnju na Baščaršiji, u razgovoru za Fenu kaže da je kazaski zanat naučio od svog oca.

”Njegov otac se bavio kazaskim zanatom. To je bila izrada svih vrsta konaca, to jest gajtana, svile, kanape razne koje su ljudi u to vrijeme koristili najviše u izradi narodne nošnje”, kazao je Ljuša.

Po njegovim riječima, terzija koji je pravio narodne nošnje, ili abadžija, on nije mogao bez kazaza.

Ljuša navodi da je tokom vremena njegov otac prenio znanje o ovom zanatu na njega, tako da sada on i njegova supruga rade i kazaski i abadžijski zanat.

”Izrađujemo sve vrste narodnih nošnji. Nekada su to ljudi više cijenili i radile su se narodne nošnje po onome koliko su bili imućni, znači koliko je ko sebi mogao da priušti toliko je i nošnja bila ukrašena. Gradske nošnje su uvijek bile malo skuplje, jer su ljudi željeli da se malo iskazuju i onda su radili bogatije narodne nošnje”, navodi Ljuša.

Prije posljednjeg rata, kaže, radile su se sve vrste narodne nošnje, svih republika i pokrajina.

”Sada, poslije rata, više se radi bosanska nošnja zato što je više aktuelna, a najbolji kupci te narodne nošnje su naši ljudi koji su vani. Oni sebi mogu priuštiti i oni se više okupljaju u tim kulturno-umjetničkim društvima. Za mene je to pozitivno jer svojoj djeci ne daju da izgube svoje običaje i kako mi kažemo, adete, i vjerovatno se i više druže”, navodi Ljuša.

Dodaje da se nošnja radi prema želji kupca. Kada se radi mašinski ona je malo jeftinija, kada se radi ručno malo je skuplja.

”Šta god se može vidjeti, nacrtati, sve se može napraviti i sašiti. Ja više šijem i krojim, a žena veze, i to radi s ljubavlju. Ovo smatram jednom vrstom umjetnosti. Međutim, boli me zato što niko nema podstreka ovdje, da podržava te zanate. Imamo mi još naših nana, majki i sestara koje znaju heklati, kerati, vesti. To je dio nas, htjeli, ne htjeli”, ističe Ljuša.

On u radnji ima mašinu koja je, kako kaže, stara 230 godina. Na njoj se pravi gajtan i može se raditi od svih vrsta konaca koji se upliću i prave se pletenice koje se poslije stavljaju na prsluke, šiju ručno.

”Ova mašina radi, ali je ne koristim zato što nema svile, nema repromaterijala. Također, ova mašina, da se okreće jedan sat, može izaći metar gajtana – pojašnjava Ljuša te dodaje da se sada ne pravi taj kvalitetni gajtan, nego se prave razne aplikacije.

Ljuša kaže da u radnji ima i nekih stvari koje on ne izrađuje.

”To su šamije koje ne radim, koje dolaze iz Turske. Tu su i papuče, kostimi za trbušni ples i još ponešto”, dodaje.