Sjemenke (samo)ljubavi

Ne znam kada je tačno počeo taj period moga života, ali jedno jasno znam, tek sada ga osjećam svojim.

Spleo je svoje trajanje sa mojim vremenom. Postao je dio moga života, prvo nekim tihim dijelom mene, koji je pronađen, potom riječima, koje su ga dotakle, i probudile, a potom, glasom, kojim je progovorio. Taj period, koji nazivam, s pravom, Period preporoda.

Oduvijek sam osjećala da negdje u meni postoji osoba, koja ima kapacitet da uzme od života ono lijepo, što mi je pruženo, prvo oku, jer, oko i jeste organ koji prima ogromnu količinu informacija. Od očiju se taj kapacitet krenuo širiti. Prvo su oči začele preporod, mogavši da vide svu tu ljepotu. Potom, polako se budilo cijelo tijelo. Prvo su noge počele da zastaju, da se opijaju ljepotom. Potom ruke, počele su da hrle, prvo dugmetu aparata, da uhvate sliku, da potraje, i oživi svaki put, kad se stopi s okom. Onda, uključila se ona, njeno visočanstvo, Duša. Ona je, kroz prisustvo u trenutku u kojemu se predamnom javljala ljepota, počela da me lišava aparata, i pokreta ka dugmetu, i ovjekovječenju, tom otuđenom, automatu uobičajenom. Lišavala me aparata, ali mi je dala, zahvalnost. Da sam svaki put, u trenutku prisustva sa čudom ljepote, predamnom, mogla da duboko udahnem, i zahvalnim na datosti istog.

Tako se, osvajajući dio po dio moga tijela, taj kapacitet širio. I više nisam bila osoba sa kapacitetom, kao sa nečim što postoji u meni, a nije ja, nego sam postala sva kapacitet. Da uzmem, ono divno, što mi pruži život. Nekada su to dva sitna zubića moje mačke, nekada veseli lavež nekog neznanog psa, koji mi hrli u susret, nekada slučajan susret sa osobom, često neznancem, koji mi svojom pričom upotpuni iskustvo, i postajem, bogatija za osjećaj.

A postajući to, počela sam i ja da prerastam sebe. Bivajući otvorena za takvu divnoću, koja mi se pružala, nagrađujući sebe tim očaravajućim slikama, koje su preko očiju, i dodira, i mirisa postajale dijelom mene, postajala sam bogatija. Cijeli jedan svijet ljepote se u mene pretapao. Postajući dijelom njega, postajući on, tako mi je lako bilo zavoljeti sebe, takvu, obogaćenu čudima, i ljudima, i raznim ćudima.

Ali nije ostalo na tome.

Sve to, što je u meni proklijalo, i izraslo, sada ima sjeme. Sjeme, koje čeka, u ispupalim cvjetovima, da se, baš u vas, dragi moji, koji me čitate, pretoči.